Kako sam doživela i preživela carski rez

„A kako to zapravo izgleda, nisam imala predstavu.“

Nikada nisam zamišljala trudnoću i porođaj kao nešto strašno ili teško. Oduvek mi se podrazumevalo da ću imati decu, isto kao što mi se podrazumevalo da ću završiti fakultet, naći posao, položiti za vozačku dozvolu. Baš tako sam razmišljala i o detetu. To je nešto što se mora desiti. A kako to zapravo izgleda, nisam imala predstavu. Mama je u par navrata pokušala da mi objasni težinu ljubavi i brige prema detetu, ali danas, iz ugla majke, mogu da potpišem da niko ne može to da razume dok ne doživi na svojoj koži. 

Od trenutka kada ugledate dve crtice na testu za trudnoću, više ništa nije onako kako ste zamislile. Apsolutno nemate kontrolu nad svojim telom i željama i sve se odigrava nezaustavljivo i ubrzano. Bila sam ubeđena da ću se poroditi prirodno, jer tako su se porodile sve žene u mojoj porodici i tako je jednostavno priroda namestila. Carski rez bio je spasonosno rešenje u kritičnim situacijama koje se dešava nekim tamo ženama, a nikako jedna od opcija u mom slučaju. Vodila sam računa o svakom zalogaju, prestala sam da pijem alkohol, da pušim, pijem kafu, da jedem slatkiše i grickalice, radila sam jogu za trudnice, šetala svaki dan 2 puta po sat vremena, pila isključivo vodu, ceđene sokove koje sama napravim .. Trudnoća je tekla, moglo bi se reći savršeno, kao po udžbeniku. Kada se približio termin porođaja, prvi put sam čula od doktorice da postoji opcija, veoma mala, ali postoji, da se porodim na carski rez. To je za mene bio šok. Nisam mogla da dođem sebi. Zašto pobogu carski rez kad je sve u redu? Termin je prošao par dana i carski rez je postao skoro jedina moguća opcija. Beba je bila krupna, a moje dimenzije preuske da bi se čekao prirodni tok cele situacije. Čak se sumnjalo i na to da je pupčanik obmotan nezgodno oko vrata i ruke bebe i da postoji verovatnoća da se neće sam raspetljati, ali obim glave i moje dimenzije bile su presudne za tu odluku doktora.
Poslednji pregled 3 dana nakon što mi je prešao termin pokazao je da sam otvorena i dalje samo jedan prst. Bila sam očajna. Ostavili su me u bolnici i zakazali sekciju za sutradan ujutru. Preplakala sam tu noć. Nisam mogla nikako da se pomirim sa činjenicom da ja koja sam o svakom detalju vodila računa, sada nemam nikakav uticaj na svoje telo i bebu koju nosim. Ni ujutru situacija nije bila ništa drugačija i pripremili su me za operaciju. Sve je proteklo u redu i na svet je došao moj Oliver u punoj formi ocenjen sa 10. 

„Nakon mesec dana golgote, sve je odjednom došlo na svoje.“

Dugo mi je trebalo da se pomirim sa tim šta se desilo. Osećala sam se prevareno, samo nisam znala ko me je prevario. Jedino šta mi je preostalo je da se nadam da ću imati mleka i da ću barem to uspeti da priuštim svojoj bebi i sebi. Želja mi se ispunila i imala sam toliko mleka da sam mogla da nahranim sve bebe u porodilištu.
Ipak, iskustvo sa dojenjem bilo je veoma traumatično na početku. Opet neočekivan obrt situacije i nespremnost. Drugi dan nakon što je mleko krenulo počele su i moje prave muke koje su trajale tačno mesec dana. Svaki put kada bih stavila bebu na dojku mislila sam da ću umreti od bola. Ragade na bradavicama koje stalno krvare jer beba siki na 3 sata i one jednostavno nemaju kad da zarasu, ploče koje se stvaraju od prekomerne količine mleka koje ne mogu da izmuzem, temperatura i konstantno masiranje i izmlazanje. Nisam spavala tih dana, tj. nedelja, jer sam se bojala da će mi se grudi toliko upaliti da ću završiti na hitnoj. Svaki put kada bih stavila bebu na dojku preplakala bih, ali i pored toga ni jednog momenta nisam pomislila da popijem tabletu za zaustavljanje mleka i time zaustavim i to mučenje na koje me niko nije upozorio i pripremio. Verovala sam babici koja me je bodrila da će to proći i da ću onda beskrajno uživati. Jako sam joj verovala i trpela do granica onesvešćivanja. Bila je u pravu. Nakon mesec dana golgote, sve je odjednom došlo na svoje. Kao kada posle strašne oluje koja čupa drveće iz korenja, ruši krovove i prevrće automobile, dok još polako rominja kiša, sine sunce sa sve dugom u pozadini i samo poželite da zauvek uživate u tom prizoru koje je okupirao čitavo nebo. Da, baš tako.

Kada bi me neko pitao da li boli rana od carskog reza, odgovor je bio da ništa ne boli kao prve nedelje dojenja. Prosto zaboravite na tu ranetinu na stomaku zbog koje ne možete da se smejete, idete u wc normalno, ne možete da spavate na strani i stomaku već isključivo na leđima, a onda nakon tog „spavanja“ ne možete da ustanete iz kreveta. Jedino bih možda izdvojila jedan momenat koji nisam zaboravila,  prvi pokušaj ustajanja nakon operacije. Sestra me je upozorila da mnogo boli i da ne ustajem naglo, jer bih mogla da se onesvestim. Nisam imala takav osećaj i hrabro sam se uspravila u sedeći položaj. I dalje nisam imala osećaj da će me bilo šta jako boleti i krenula sam veoma samouvereno da ustajem. Ta bol se ne može opisati rečima. Danas kada razmišljam o tome nisam sigurna da li je bila toliko jaka ili se ja jednostavno nisam nadala tako nečemu. Zavrtelo mi se u glavi i brzo sam sela nazad na krevet. Svako sledeće ustajanje bilo je kao da vam je na organima donjeg stomaka okačen teg od 100kg, a svako uspravljanje kao da će se nešto u stomaku, što vas drži u jednom komadu, pocepati. E . . dojenje je bilo još bolnije. Ali preživi se i onda postaje jedna milina za koju želite da se nikada ne završi. 

Majčinstvo je uspelo donekle da suzbije te dosadne misli u vezi sa carskim rezom koje su me svaki put kada bi se potegla tema o trudnoći, bebama i porođaju, lagano seckale na sitne komade. Glavno pitanje u glavi bilo je: „Da li sam ja prava majka kada nisam bila u stanju da sama rodim svoje dete?“. Iz razgovora sa još nekim mamama koje su doživele slične situacije, shvatila sam da nisam jedina koja se tako oseća i da dosta žena ima isti ili sličan problem. 

Trudnoća u doba Korone

Vreme je prolazilo, moje čedo je bilo sve veće i sve više smo uživali u svakoj sekundi provedenoj sa njim. Počela sam da razmišljam o drugom detetu jer prvenstveno nisam želela da moj Oliver ostane sam. Zdravije je za celu porodicu da u kući ima barem dvoje dece, ako je to moguće.
Druga trudnoća tekla je nešto brže od prve i bila je dosta teža. Kada već imate dete i trudni ste onda je to potpuno druga priča. Nisam imala vremena ni snage da toliko vodim računa o ishrani, da ne pričam o časovima joge za trudnice i šetnjama. Nisam želela da Oliver na bilo koji način oseti da je meni teže da radim neke stvari sa njim i pokušala sam da mu trudnoću predstavim na najlakši mogući način. Sve je teklo po planu i već pred kraj osmog meseca počela sam da se raspitujem da li bih mogla ovaj put da se porodim prirodno. Sve prognoze su ukazivale na pozitivan odgovor. Čak sam imala i doktora koji je bio skroz ohrabrujući u toj mojoj odluci, ali na kraju sam ipak bila ja ta koja bi u tom slučaju snosila odgovornost za takvu odluku. Međutim, desila se Korona. Baš u periodu kada sam oživela nadu i počela da skupljam hrabrost za odluku o prirodnom porođaju nakon carskog reza, ceo svet zahvatio je nepoznati, smrtonosni virus. Nismo imali pojma šta nas je snašlo niti kako da se ponašamo. Svaka država na svetu donosila je različite sigurnosne mere koje su se menjale iz dana u dan. Odjednom nismo smeli da se pogledamo na ulici sa nekim, a ne da stanemo i popričamo. Hirurške maske i rukavice postale su obavezan modni detalj, a umesto bočice parfema u torbicama smo počeli da nosimo medicinski alkohol i sredstva za dezinfekciju. U prodavnicu se išlo u nabavku jednom nedeljno, nakon čega se svaki proizvod kupao u sodi bikarboni i alkoholu. Nisamo imali pojma šta radimo, niti šta treba da radimo da bi se zaštitili. Kada sam ušla u deveti mesec trudnoće zatvorena je bolnica. Doktori su radili samo hitne slučajeve, a mi obične trudnice smo ostavljene kućama da sedimo i čekamo da porođaj krene, pa šta bude. Redovni CTG pregledi koji počinju u devetom mesecu odjednom nisu bili potrebni. U obavezne analize pred porođaj uvršćen i Korona test koji ukoliko bi pokazao pozitivan rezultat značio da ta trudnica odmah mora da bude deportovana u Beograd u Kovid bolnicu. Dalja procedura tekla je tako da nakon porođaja pozitivna majka ostaje u Kovid bolnici, odvojena od svoje bebe dok se ne vidi šta će i kako će. Odjednom, moja dotadašnja opsednutost prirodnim porođajem prerasla je u brigu o tome da se porodim kako god i da dođem kući sa bebom što pre. Zakazala sam carski rez bez trunke razmišljanja i otišla tamo u cilju da se što pre vratim kući. 

Ovog puta atmosfera u porodilištu bila je nešto drugačija nego prvi put. Ulazi i izlazi bili su još strože kontrolisani. Posete nisu bile nikako moguće, a maske su bile obavezne 24h. Čak i tokom porođaja. 
Dok sam čekala da me odvedu u operacionu salu, slučajno sam imala priliku da kroz otvorena vrata sobe za čekanje koja je gledala na otvorena vrata porođajne sale vidim prirodni porođaj uživo. Samo mi je na svu moju muku još to trebalo. Devojka je uporno skidala masku i jaukala kako ne može da diše, a ne da izgura bebu iz stomaka, dok joj je babica uporno navlačila tu istu masku i opominjala je da se fokusira na disanje, jer beba neće izaći sama. Koji apsurd. U istoj sobi sa mnom bile su još 4 devojke. Dve sam imala priliku već da upoznam i zbližim se sa njima, jer smo bile zajedno u prijemnoj sobi dan pre, a dve su bile nove, uključene na indukciju. Bila sam poslednja na redu, tako da sam imala priliku da se porađam ta 2 i po sata zajedno sa ove dve na indukciji. Bilo mi je strašno mučno da ih gledam kako se prenemažu od kontrkcija i iskreno jedva sam čekala da me operišu i da se ceo taj haos završi. Došao je moj red i priključili su me na sve moguće aparate. Bila sam delimično pripremljena, ali ipak pod ogromnom tremom, jer se bližio trenutak kada ću prvi put ugledati moju novu najbolju drugaricu, moju ćerku Lauru. Kada sam dobila spinalnu anesteziju počela sam da se osećam čudno i ponestajalo mi je vazduha. Maska je užasno počela da me guši, ali ruke mi nisu bile slobodne da je skinem. Babica i anesteziolog su me uporno ubeđivale da moram da je imam jer je vanredna situacija. Tek kada su videle da mi je pritisak skroz pao i da stvarno počinjem da gubim dah, skinule su mi masku i dale kiseonik. Operacija je već bila u toku i sve se odigravalo veoma brzo. Laura je izvađena iz stomaka brže nego što sam očekivala! Sve je prošlo u redu i ovaj put, samo što smo zbog Korone puštene kući mnogo brže nego što je to inače praksa. Dva dana nakon operacije Laura je upoznala svog brata. 

Kao i trudnoća, oporavak od drugog porođaja tekao je mnogo brže. Dojenje nije bilo tako traumatično, jer sam ovaj put bila mnogo spremnija, a verovatno su i grudi već bile pripremljene prvom trudnoćom. Nije bilo patronažne sestre, babica je došla jednom da vidi bebu i to je bilo sve, tako da se ni mojom mukom niko više nije mogao baviti osim mene. Ono što me je spasilo taj drugi put je što nisam izmuzavala mleko do kraja, već tek toliko da me grudi ne bole. Sveži listovi kupusa postali su deo rituala pred spavanje. Svaku noć stavljala sam obloge od svežeg kupusa na grudi. On ima dejstvo da smiruje upale i zaista verujem da je upravo to ublažilo moje tegobe. Linolin krema je jako dobra za zarastanje i oporavak bradavica, ali caka je u tome da treba da počnete da je mažete barem mesec dana pre porođaja, a onda i da nastavite tu praksu prvih par nedelja. Linolin kreme su potpuno bezopasne za bebu i ona slobodno može da ja pojede pri sikenju. Tablete protiv bolova (Panadol) sam dve nedelje uzimala redovno. Nisam neko ko pri svakom blažem bolu odmah pije tablete, ali ovo su situacije kada je bolje da sebi olakšate koliko toliko život, jer konstantan bol i nemoć vrlo lako mogu da uzrokuju teška psihološka stanja koja je bolje sprečiti, pogotovo u ovom periodu kada ste svojoj bebi najviše potrebni.

Pomoć mame, svekrve, sestre, tetke .. bilo koje ženske osobe koja je u mogućnosti da se prvih mesec dana posveti vama je neprocenjiva. Ja sam imala tu sreću da živim veoma blizu moje mame koja nam i danas dosta pomaže. Mesec dana boravili smo kod nje u kući. Ona je kuvala, prala veš i dosta vremena posvećivala Oliveru. Tu je bila i moja sestra koja ni jednog momenta nije dozvolila da Oliver oseti da je u kući novi član. Razumevanje partnera je možda i najdragocenije u celoj priči. Muškarci često zaborave kroz šta je sve prošla žena i nekada ne razumeju njihovu nervozu, usamljenost, nostalgiju za nekim prethodnim životom gde su bile svoje. Moram da priznam da pored sebe imam muškarca koji se svim snagama trudi da razume razna stanja koja su me iskušavala prethodne 4  godine. Nije uvek i u svakom trenutku bilo tako, ali moramo i mi žene da razumemo da ni njima nije lako. Iako ne fizički, psihički je ovo ozbiljan izazov i za muškarce. Reći ću samo jedno. Nije prošla noć, a da se nismo zajedno budili kada Laura hoće da siki. I dan danas on ustaje kada se ona probudi da je nosa, da joj vode ili da mi je doda da siki. S jedne strane Korona nam je uskratila viđanje sa mojim tatom i Rokovim roditeljima koji su u tom trenutku bili u inostranstvu, ali nam je u neku ruku dobro došla jer niko nije išao na posao, nigde nismo mogli da izlazimo, vreme je bilo čarobno tako da smo tih mesec dana proveli u dvorištu igrajući se. 

.. nemaju sve žene tu privilegiju da same odlučuju na koji način će da se „muče“

Nakon prvog porođaja moja opsednutost carskim rezom bila je tolika da je blokirala svako lepo sećanje na taj dan, na trenutak kada sam prvi put ugledala mog Oliver, kada mi je srce prvi put u životu preskočilo i zamalo iskočilo iz grudi, kada sam babici od silnog uzbuđenja samo ponavljala „Jel ste ga videli kako je lep?“, kada sam brojala sekunde koje su bile dugačke kao godine do našeg prvog poljupca.. Ono što je pogoršavalo moje stanje bile su najviše priče žena koje su se porodile prirodno. One su, ne sve, ali većina, svoje porođaje smatrale jedinim ispravnim, ne razmišljajući o tome kroz šta smo prošle mi ostale i kako na nas sve to utiče. Neću zaboraviti komentar anesteziologa koja je prokomentarisala na polu-intenzivnoj nezi gde smo ležale mi, upravo operisane, „neće više devojke da se muče“. Ja sam joj odgovorila da nemaju sve žene tu privilegiju da same odlučuju na koji način će da se „muče“, jer da se ne lažemo doneti jedno novo biće na svet nije samo trenutak kada ga neko izvadi iz vašeg stomaka na ovaj ili onaj način. 

Ne znam da li je to zbog Korone, straha da se meni nešto desi i da Oliver ostane bez mame, ali drugi porođaj je potpuno zalečio te rane i ponos koji me je tako dugo boleo jer nisam bila u stanju da „sama rodim svoju decu“. Shvatila sam i zaista sam počela da osećam značenje reči „samo kada smo živi i zdravi i kada je sve prošlo u redu“. 

Drage žene, nije važno kako ste se porodile ili kako ćete se poroditi. Ono što dolazi nakon toga donosi vam najteži zadatak u životu koji ćete svakog dana dok ste žive rešavati. Ljubav i briga koje predstavljaju neraskidivu sponu između vas i najčarobnijeg bića koje ste ikada ugledale držaće vas življom nego ikada i davaće vam snagu za koju niste bile svesne da posedujete. Ne dozvolite da vas misli o porođaju ni na trenutak odvrate od onoga šta je jedino vredno, a to je majčinstvo koje dolazi i nakon prirodnog porođaja i nakon carskog reza.

 

(Visited 594 times, 1 visits today)

Leave A Comment